Članarine u udrugama jedan su od najčešćih izvora financiranja njihova rada. Na prvi pogled stvar je jednostavna: član udruge plaća određeni iznos kako bi sudjelovao u njezinu radu i ostvarivao članska prava.
U praksi, međutim, nije svaka uplata koja se naziva članarinom nužno i članarina u poreznom smislu.
Ključno pitanje glasi: plaća li član članstvo u udruzi ili zapravo plaća konkretnu uslugu koju mu udruga pruža?
Razlika je važna zbog računovodstvenog i poreznog tretmana primitka, a posebno kada udruga uz svoje neprofitne aktivnosti obavlja i gospodarsku djelatnost.
Što je članarina u udruzi?
Članarina proizlazi iz samog članstva u udruzi. Njezina visina, način plaćanja i eventualne kategorije članstva u pravilu se uređuju statutom, drugim aktom udruge ili odlukom nadležnog tijela.
Kod stvarne članarine član uplatom prvenstveno podupire rad udruge i ostvarivanje njezinih statutarnih ciljeva, a za uplaćeni iznos ne dobiva konkretnu robu ili uslugu koja mu se pruža kao neposredna protučinidba.
Primjerice, udruga propiše godišnju članarinu od 30 eura. Članovi mogu sudjelovati na skupštini, dobivaju informacije o radu udruge, uključuju se u njezine aktivnosti i ostvaruju druga članska prava.
Jedan član možda će tijekom godine sudjelovati u deset aktivnosti, a drugi ni u jednoj. Obojica ipak plaćaju članarinu jer njihova obveza proizlazi iz članstva, a ne iz količine korištenih usluga.
Takva uplata u pravilu ima obilježja članarine.
Kada članarina zapravo može biti naknada za uslugu?
Situacija je drugačija kada se određeni iznos nazove „članarinom“, ali njegovim plaćanjem član zapravo kupuje točno određenu uslugu, program, proizvod ili drugu korist.
Primjerice, udruga organizira redovite treninge ili edukacije. Osoba se mora učlaniti i zatim svakog mjeseca plaćati 50 eura kako bi mogla sudjelovati na osam treninga ili sati određenog programa.
U takvoj situaciji naziv „članarina“ sam po sebi nije dovoljan.
Potrebno je pogledati stvarni sadržaj i ekonomsku svrhu uplate.
Ako postoji neposredna veza između plaćenog iznosa i konkretne usluge koju član zauzvrat dobiva, uplata može imati obilježja naknade za isporučenu uslugu, a ne klasične članarine.
Članarina ili naknada za uslugu? Postavite ova 4 pitanja
Granica nije uvijek očita, ali nekoliko pitanja može pomoći udruzi da procijeni o kakvoj se uplati zapravo radi.
1. Bi li član platio isti iznos i kada ne bi koristio aktivnosti udruge?
Ako član plaća jednaku godišnju članarinu bez obzira na to koliko sudjeluje u aktivnostima, to upućuje na klasičnu članarinu.
Ako se obveza plaćanja pojavljuje upravo zato što član koristi određenu uslugu, potrebno je dodatno provjeriti prirodu uplate.
2. Dobiva li član za uplatu točno određenu uslugu?
Ako uplata članu daje pravo na, primjerice, četiri treninga mjesečno, deset sati edukacije, korištenje prostora ili neku drugu jasno određenu uslugu, postoji izravnija veza između plaćanja i onoga što član dobiva.
To može biti pokazatelj da se zapravo radi o naknadi za uslugu.
3. Ovisi li iznos o količini usluga koje član koristi?
Ako jedan član plaća 30 eura za četiri termina, drugi 50 eura za osam, a treći 70 eura za dvanaest termina, teško je zanemariti vezu između iznosa uplate i opsega pružene usluge.
S druge strane, različite kategorije članarina same po sebi ne znače nužno da je riječ o naknadi za uslugu. Udruga, primjerice, može imati različite članarine za redovne članove, studente ili umirovljenike, ako te razlike proizlaze iz kategorija članstva, a ne iz količine kupljenih usluga.
4. Može li član biti član bez kupnje konkretne usluge?
Ovo je također koristan praktičan test.
Ako osoba može biti član udruge, plaćati članarinu i pritom ne koristiti nijednu pojedinačnu uslugu, razdvajanje članstva od gospodarske aktivnosti puno je jasnije.
Ako „članstvo“ postoji praktički samo kao preduvjet za kupnju određene usluge, potrebno je pažljivije analizirati porezni tretman takvih uplata.
Primjer: kada je 20 eura članarina, a 50 eura možda nije?
Zamislimo udrugu sa 100 članova. Godišnja članarina iznosi 20 eura za sve redovne članove.
Tim novcem članovi podupiru rad udruge. Imaju pravo sudjelovati u radu udruge i njezinim aktivnostima, ali uplatom 20 eura ne kupuju određeni broj radionica, treninga ili neku drugu konkretnu uslugu.
Takvih 20 eura u pravilu ima obilježja članarine.
Druga udruga naplaćuje „mjesečnu članarinu“ od 50 eura. Za tih 50 eura član svaki mjesec dobiva osam sati određenog programa. Ako ne plati 50 eura, ne može sudjelovati u programu.
Ovdje postoji puno jasnija veza između plaćenog iznosa i konkretne usluge.
Zato činjenica da je udruga uplatu nazvala članarinom nije dovoljna da bi se ona automatski tako tretirala i u poreznom smislu.
Smije li udruga naplaćivati usluge svojim članovima?
Da. Sama činjenica da je organizacija neprofitna ne znači da ne smije obavljati gospodarsku djelatnost.
Udruga može obavljati gospodarske djelatnosti ako je to uređeno njezinim statutom i ako ih obavlja u skladu s posebnim propisima.
Pritom eventualno ostvarena dobit ne smije služiti stjecanju dobiti članova ili trećih osoba, nego se mora koristiti za ostvarivanje ciljeva udruge.
Važno je, međutim, razumjeti da pružanje usluge samo članovima ne znači automatski da ta aktivnost nije gospodarska djelatnost.
Upravo zato treba jasno razlikovati prihod od članarina od prihoda ostvarenih pružanjem konkretnih usluga.
Kako se članarine udruga porezno tretiraju?
Novac koji udruga prikupi od stvarnih članarina radi ostvarivanja svojih statutarnih zadaća u pravilu se ne oporezuje. To vrijedi i za udrugu koja je u sustavu PDV-a – na takvu članarinu ne obračunava se PDV.
Međutim, ako udruga za iznos koji naziva članarinom članu zapravo isporučuje određeno dobro ili pruža konkretnu uslugu, takva uplata može predstavljati naknadu za tu isporuku.
Tada je potrebno utvrditi porezni tretman konkretne aktivnosti, uključujući eventualne obveze povezane s PDV-om, porezom na dobit, izdavanjem računa i fiskalizacijom.
Važno je pritom naglasiti da naknada za uslugu ne znači automatski i obvezu plaćanja poreza na dobit. Kod udruga se obveza poreza na dobit za gospodarsku djelatnost utvrđuje prema posebnim pravilima, među ostalim kada bi neoporezivanje takve djelatnosti dovelo do stjecanja neopravdanih povlastica na tržištu.
Zato porezni tretman treba procijeniti prema stvarnim okolnostima pojedine udruge i aktivnosti koju obavlja.
Kako pravilno razdvojiti članarinu od naplate usluga?
Najsigurnije je već u organizaciji poslovanja jasno odvojiti članstvo i članska prava od plaćanja konkretnih proizvoda ili usluga.
Udruga bi zato trebala provjeriti:
- što je statutom određeno kao članarina
- koja prava proizlaze iz samog članstva
- pruža li se za članarinu konkretna protuusluga
- postoje li dodatne aktivnosti koje članovi posebno plaćaju
- jesu li prihodi od članarina i gospodarske djelatnosti pravilno evidentirani
- postoje li zbog gospodarske djelatnosti dodatne porezne i računovodstvene obveze.
Takvo razdvajanje olakšava računovodstveno praćenje prihoda i smanjuje rizik da se uplata koju udruga smatra članarinom porezno protumači na drugačiji način.
Naziv uplate nije presudan – važan je njezin stvarni sadržaj
Kod određivanja članarine nije dovoljno u statut, odluku ili cjenik jednostavno napisati riječ „članarina“.
Ključno je pogledati što član za taj novac stvarno dobiva.
Ako uplata proizlazi iz članstva i služi financiranju rada i ciljeva udruge, bez neposredne protuusluge, u pravilu govorimo o članarini.
Ako je uplata izravno povezana s određenom uslugom, programom ili proizvodom koji član dobiva zauzvrat, potrebno je provjeriti radi li se zapravo o naknadi za uslugu.
Za udruge koje imaju različite vrste članarina, redovito naplaćuju aktivnosti ili uz neprofitnu obavljaju i gospodarsku djelatnost, dobro je način naplate i evidentiranja prihoda unaprijed provjeriti s računovodstvom.
U LII pomažemo udrugama pravilno organizirati računovodstvo i razdvojiti različite vrste prihoda kako bi njihove poslovne i porezne obveze bile jasno postavljene.
Napomena: Porezni tretman ovisi o konkretnim okolnostima, načinu organizacije aktivnosti i poreznom statusu pojedine udruge. Prije primjene potrebno je provjeriti aktualne propise i specifičnosti konkretnog slučaja.
